Cimet

 Prije puno, puno godina, u jednoj dalekoj zemlji, na obali mora  raslo je drvo čiji su listovi i kora  bili mirisni kao najmirisniji medenjak. Drvo ne samo da je opojno mirisalo, nego je bilo i jako ukusno.

Slatko drvo je raslo pomalo tajnovito i skriveno od ljudi, možda baš zbog toga da ga ljudi nebi zbilja zamjenili sa medenjacima i skroz smazali. 

Ko zna koliko bi još dugo drvo ostalo ne zapaženo i u tajnosti, da jedna ptica nije upravo savijala gnijezdo za svoje ptiće, i sakupljala je unaokolo materijal za gradnju. Ptica je bila prilično velika pa su joj sitne grančice bile pre slabe za jednu stabilnu kuću, kakvu je trebala.

Ptica je pretražila svu okolinu ali nije našla ništa odgovarajuće. Onda se zaputila na drugu stranu obale mora, malo dalje od visoke stjene na kojoj je planirala sagraditi dom. I tražeći tako unaokolo, naletila je na komadiće kore i listove slatkoga drveta koji su zarolani ležali ispod stabla. 

,,Ovo je nešta posebno,‘‘ pomislila je ptica. Komadi su bili dovoljno veliki i debeli za njezinu novu kuću. Radosna da je konačno našla pravi materijal, ptica se bacila na posao. Uzimala bi čvrsto u kljun jednu po jednu rolicu i letila bi onda preko mora do visoke stijene i tamo marljivo gradila. I onda bi se vratila po slijedeću i slijedeću…I dok je nosila zadnji zarolani list, preko mora, bila je već jako umorna pa joj je zadnji listić ispao iz kljuna. 

Morem je upravo plovio jedan veliki brod. Na palubi je sjedio jedan čovjek, član jedne istraživačke ekspedicije, koji se nakon puno mjeseci rada vraćao u svoju zemlju u Evropi. Čovjek je bio pomalo tužan, jer se vraćao kući upravo u vrijeme Božićnih praznika, a nije imao nikakav dar za svoju kćerkicu i familiju.
I upravo mu je zarolani list pao u krilo.
Kao da je pao sa neba.
Čovjek se jako iznenadio ugledavši mali urolani komad drveta. Okretao ga je u ruci sa zanimanjem, a onda ga pomirisao. Nikada do sada nije osjetio takav miris. Slatko i ujedno nekako toplo. 

Čovjek je stavio komadić drveta u džep. Odlučio je ponijeti ga sa sobom. Na brodu je jako puhao hladan vjetar i što su se više približavali Evropi bilo je sve hladnije. Često je padao i snijeg. Ali, onaj komadić drveta u džepu grijao je čovjeka sve vrijeme.

Nakon dugoga puta brod je konačno stigao na svoje odredište.

Kod kuće ovoga čovjeka bila je praznična atmosfera. 
Svi su se radovali ponovnom susretu. 

Za večerom, čovjek se sjetio komadića zarolanog drveta. Izvadio ga je iz džepa. Kuću je ispunio ugodan slatkasti miris. Svima je izmamio osmjehe na licu. Kao da je za potpuni ugođaj upravo taj miris falio. 

,,Šta je to?‘‘ pitala je njegova supruga.
,,Grijač duše.‘‘ odgovorio je čovjek bez razmišljanja.

I tako su zarolani listići ušli u povijest, te od tada griju duše mnogima u toku zime. Neko ih samelje pa ih kao prah stavi u keksiće, ili u tople napitke poput čaja ili čokolade, a neko ih samo miriše. 

Grijač duše je uskoro postao poznat u cijelom svijetu.

Pod imenom Cimet. Pomalo neobično ime. Možda zbog domovine iz koje je stigao, ili zbog njegovih urolanih listića. To sada nije ni važno. 

Ako ga do sada nisi probao toplo preporučujem.
Pogotovo u zimi.
Zagrijati će ti ne samo tijelo, nego i dušu.

This error message is only visible to WordPress admins

Error: No feed found.

Please go to the Instagram Feed settings page to create a feed.