Počni sa krajem u glavi

– Maco, peptidi su so hot right now, trebaju nam peptidi i retinoidi … – objašnjava mi prijatelj kako, naravno, opet nisam u toku sa trendovima i pojma nemam šta je sad in. Totalno sam prihvatila taj izazov – biću posvećena tome da sam out. Okej mi je to, sasvim. Umrećemo lepi, ništa se ne brini. Kupi nam taj Ordinary i Hylamide i Niod.

– You are so last century – tako prijateljici odgovara njena kćerka. Smejemo se svi, pogotovo što joj odgovorimo – da, fakat jesmo. Svako malo kucamo na vrata nekih zaboravljenih asova, nema ništa loše u tome i kad te zaborave, pa te ponovo otkriju. – Ne znam više šta da radim sa ovim mladjim generacijama što misle da su svu pamet ovog sveta posisale – žali mi se voditeljka jutarnjeg programa. A u stvari never mind, sve je u balansu. Manjak znanja, višak samopouzdanja, odmahne rukom.  

– Umrećemo najpametnije, ništa se ne brini. Ono što naučimo iz istorije je da niko ne nauči ništa iz istorije. Ponavljamo ono što nikako da naučimo, stoga vreme uopšte nije linearno nego spiralno – vrtimo se u krug. 

Vidim, lepo mi izgledaš a nisi se botoksirala uopšte – obradovala mi se prijateljica videvši da smo srodne duše po pitanju dostojanstvenog starenjaTo je jedan od najčešćih scenarija ovde, kako sletim na Tesla aerodrom tako krenu priče o godinama. Isto tako kao što imamo falsifikovanu istoriju tako nam se i predvidja ne-tako-slatka budućnost. U drevnom Egiptu su se mumificirali posle smrti a mi pre. Mislim, tokom života. Zašto bi da izgledamo isto kad svako vreme nosi neke svoje prednosti. Privilegija je ostariti, mnoge moje prijateljice nemaju više tu privilegiju. 

Age is an issue of mind over matter – rekao bi Mark Twain. If you dont mind, it doesnt matter. 

Posle 40 si za otpad, i sve tu treba da se popravlja.  U pedesetim i šezdesetim, ako ustaneš ujutru i ništa te ne boli – to je sreća. A posle toga – ako znaš ko si. Odakle je to stiglo? Nije istina, to je tek slatki preokret kada zapravo mi počinjemo da dajemo plodove svog “rada” iliti istraživanja. Možda zato što je ranije ljudski vek bio oko 30 godina. A i to je sad “tvrdnja” koje se dovodi u pitanje. Jeste, umiralo se zbog različitih bolesti koje danas čas posla sredimo, familije su imale velik broj dece jer su deca umirala što od gladi što od bolesti. Nije bilo abortusa. Ali ipak, moje pradede su bili stogodišnjaci, zdravu starost doživeli su oni koji su živeli izvan civilizacije, tj ne u gradovima. Naša civilizacija je istorija uništavanja i pljačkanja, kao i svakojakih dezinformacija i manipulacija. I to se radi i dan danas. Najsladje su mi devojke u dvadesetim koje do mene dolaze anksiozne, psihotične i neurotične jer, citiram: “nisu postigle ništa u životu”. Ne znam ni šta je to sve, ali ajde ubacim se i ja u kolo. Sad bi još sebi da natovare da napišu i knjigu. O čemu biste vi pisali? – pitam. Što da ne, razgovaramo na vi, nije da glumim profesorku nego je zabavnije kad smo na vi. Naš jezik ima tu mogućnost i privilegiju koju engleski nema.

– O svom životu – odgovaraju one. Budem malo skeptična u početku ali iznenade me. Ispostavi se da stvarno i imaju zanimljiva iskustva. Kad su pre stigle to da “pokupe”, ne znam. Sad tek vidim da sam do 33 spavala. I dajem svoje dvadesete i tridesete da me odmah prebace u četrdesete. Do tad sam se bavila istraživanjem 🙂

– My life is over – opštoj histeriji podležu i mladići, priča mi Arthur. Imam 30 godina i sve što sam mislio da ću postići do sada  – nisam. Hteo sam da budem reditelj u Holivudu. Hajde da počnemo sa krajem u glavi… poznati holivudski reditelj napustio nas je danas nakon duge i uspešne karijere. To smo rešili.  Često mi zameraju na morbidnosti ove vežbe ali efikasna je. Feel it real i begin with the end in mind. Šta si ti radio kao reditelj? Kako su izgledali tvoji dani?  Kako izgledaju tvoji dani? Paaaa, radio bih na scenarijima, čitao, vidjao se sa piscima, glumcima, scenografima, ubrzano učio, snimao na raznim lokacijama, kupovao opremu … A kako bi bilo kad bismo počeli to da radimo, sad, sa onim što imamo… i tako pokrene on svoj youtube kanal. Snima svašta, eksperimentiše, razne teme ga opsedaju, evo ga trenutno u Los Angelesu – piše, snima i režira. 

Počni sa krajem u glavi – kad radimo na nečijoj knjizi to nam jedna od prvih vežbi – kako to izgleda kad je knjiga već objavljena, u knjižarama je, u kom delu se nalazi? Kako izgleda korica, te napravimo i skiciramo koricu unapred.

Isto tako i za bilo šta drugo. Mi žudimo za nekim ciljevima jer mislimo da ćemo se onda bolje osećati. Da ćemo biti sretni onda kad objavimo knjigu, kad postanemo holivudski reditelji, kad zaradimo prvi milion, kad kupimo kuću, kad se udamo, kad imamo decu, onda kad uradimo nešto ili kad se nešto desi … but, you can be happy now.  Sreća ionako postoji samo u sadašnjem vremenu. Čim ostvarimo nešto od zacrtanog, sretni smo kao kučence jedno pola sata, … i odmah stiže novi cilj. Nekada naši ciljevi uopšte nisu naši nego što mi umislimo da treba da postanemo.

Razlog zbog koga patimo je najčešće razlog zbog koga se budimo.
Nekada na putu do cilja se toliko zabavljamo i uživamo u svakom danu da i zaboravimo na velelepne snove koje smo imali.

I probudimo se u životu koji smo sanjali.

….
napisala Žana Poliakov, kao kolumnu za magazin Lepota i Zdravlje
369 mentorship program, više o svemu na linku.

This error message is only visible to WordPress admins

Error: No feed found.

Please go to the Instagram Feed settings page to create a feed.